Cuvajte jezik kao zemlju

  Srpski vladar Stevan Nemanja poslednje godine zivota proveo je u manastiru Hilandaru, na Svetoj Gori, kao monah Simeon. Na samrtnickoj postelji kazivao je zavestanje koje je zapisao njegov najmladji sin Rastko - sveti Sava, prvi srpski arhiepiskop. Ta poruka narodu, od pre gotovo osam stotina godina, nije ni danas izgubila aktuelnost. Evo zavestanja o jeziku.

  "Cuvajte, cedo moje milo, jezik kao zemlju. Rec se moze izgubiti kao grad, kao zemLja, kao dusa. A sta je narod izgubi li jezik, zemlju, dusu?"

  Ne uzimajte tudju rec u svoja usta. Uzmes li tudju rec, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potudjio. Bolje ti je izgubiti najveci i najtvrdji grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznacajniju rec svoga jezika.

  Zemlje i drzave se ne osvajaju samo macevima i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je reci potro i svojih poturio.

  Narod koji izgubi svoje reci prestaje biti narod.

  Postoji, cedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza telo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najcesce na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gde se jezik tare o jezik drugog naroda.

  Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu ziveti u najvecem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kadgod se dva jezika susretnu i izmesaju, oni su kao dve vojske u bici na zivot i smrt. Dok se god u toj bici cuje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad pocinje da se bolje i vise cuje jedan od njih, taj ce prevladati. Najposle se cuje samo jedan jezik. Bitka je zavrsena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.

  Znaj, cedo moje, da ti bitka izmedju jezika ne traje dan dva, kao bitka medju vojskama, niti godinu dve, kao rat medju narodima, nego vek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mera vremena kao za coveka tren ili dva. Zato je, cedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Posle izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Posle izgubljenog jezika nema naroda.

  Covek nauci svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je ziv. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tudji jezik covek nauci isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odrece svoga jezika i prihvati tudji. Cedo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan covek pocinje da se odrice svoga jezika i prihvati tudji, bilo sto mu je to volja, bilo da to mora.

  I ja sam, cedo moje, u svojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oruzje. Pustao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vreme opsada, i dugo posle toga, slao sam cobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove grade i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojenu zemlju i gradove. Vise sam krajeva osvojio jezikom nego macem.

  Cuvajte se, cedo moje, inojezicnika. Dodju neprimetno, ne znas kad i kako. Klanjaju ti se na svakom koraku. I zato sto ne znaju tvoj jezik, ulaguju ti se i umiljavaju onako kako to rade psi. Nikada im ne znas sta ti misle, niti mozes znati, jer obicno sute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i evo ti ih, preko noci domile u neprekidnim redovima kao mravi kad nadju hranu. Jednog dana tako osvanes opkoljen gomilom inojezicnika sa svih strana.

  Tada doznajes kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pesme, i svoja kola i obicaje. Postaju sve bucniji i zaglusniji. Sada vise ne mole niti prose, nego traze i otimaju. A ti ostajes na svome, ali u tudjoj zemlji. Nema ti druge nego da ih teras ili da bezis, sto ti se cini mogucnijim.

  Na zemlju koju tako osvoje inojezicnici ne treba slati vojsku. Njihova vojska tu dolazi da uzme ono sto je jezik osvojio. 

  Jezik je, cedo moje, tvrdji od bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrdjave, ti ne ocajavaj, nego gledaj i slusaj sta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedodirnut, ne boj se. Posalji uhode i trgovce neka dobro zadju po selima i gradovima i neka slusaju. Tamo gde odzvanja nasa rec, gde se jos glagolja i gde se jos, kao stari zlatnik, obrce nasa rec, znaj, cedo moje, da je to jos nasa drzava bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smenjuju, drzave propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa ce se tako osvojeni deo zemlje i narod opet vratiti, kad tad vratiti, svojoj jezickoj matici i svome maticnom narodu.

  Zapamti, cedo moje, da svako osvajanje i otcepljenje nije toliko opasno za narod koliko je stetno za narastaj. To moze stetiti samo jednom narastaju, a ne narodu (misli na drzavu jednog naroda pr. E. G.). Narod je, cedo moje, trajniji od narastaja i od svake drzave. Kad tad narod ce se spojiti kao voda cim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, cedo moje, jezik je ta voda, uvek ista s obe strane brane, koja ce kao tiha i mocna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otacastvo i jednu drzavu".

  Ovo su rijeci Svetog Simeona. U originalu. Bojim se da cu umanjiti njihov znacaj ako im bilo sta dodam. Ali dozvolite mi da izazovu vremena odgovorim i da kazem: sveti Sava, sledujuci uputstva svoga oca, prvo sto je ucinio za mladu srpsku drzavu, kojoj je na celu bio njegov brat Stevan Prvovencani, - koji je cak bio zet vizantijski, i bio u velikoj ljubavi i milosti Grcke, - izdejstvovao je samostalnost Srpske crkve. Za mladu srpsku crkvu napisao je Zakonik (Nomokanon - Krmciju). Osnovao je na krajnjim tackama srpske drzave eparhije. Sta je to sve znacilo vidjece se kasnije, a i mi to sada znamo. Iako jedne vjere, Grci nisu dozvoljavali da se srpsko pismo pojavi niti na bogosluzenju upotrebljava, slicno kao ni Latini. Do vremena samostalne Srpske crkve, nemamo ni jedan pisani dokumenat, a bilo ih je i pismenih i pametnih. (Primjer gresnog dijaka Grigorija, kako se predstavio, koji je za kneza Miroslava napisao Jevandjelje). Neko nas je potirao. Da bi ocuvala srpsku drzavu i sacuvala srpski jezik, Kneginja Milica je udala svoju kcerku Maru, za Bajazita Turskog. Plodovi toga su bili ne samo upotreba srpskog jezika medju Srbima vec, poznato je, bice to jedno vrijeme i zvanicni jezik na Sultanovom dvoru. 

  Predjimo sada na nama blizu proslost:

  Sta je Austrija prvo ucinila kada je Bosnu aneksirala, a prema planu koji je pripreman barem od 1880? Nastojala je da izbrise srpski jezik a da Srpsku crkvu odvoji od Pecke Patrijarsije. Dala je i autonomiju Srpskoj crkvi u Bosni. Kako jezik iz naroda nije mogla izbrisati, (jer je u narodu duboko zazivio u svijesti), preimenovala ga je u bosancicu, a Srbe u Bosni u bosnjake, kako se sada muslimani u Bosni predstavljaju i svoj jezik zovu.

  Najpogubniji period za srpski narod je 50-godisnje robovanje pod komuniznom. Niste li svjedoci koliko se srpki jezik potirao, latinicom se pisalo a srpskohrvatski govorilo. Radi bratstva i jedinstva nametnuli su nam zarez mjesto zapete, cas mjesto sata. Da li su Hrvati izbacili tocku? Nisu. Odvelo bi nas daleko da redom idemo i nabrajamo sta nam se sve cinilo da svoj jezik izmijenimo.

  Mi danas zivimo u jednoj zemlji, Kanadi, gdje se govori svim jezicima svijeta. Dva su zvanicna: engleski i francuski. Mogucnost nam je data da i svoj maternji jezik naucimo, cak i uz veliku pomoc drzave, pocev od placanja ucitelja za ucenje srpskog jezika i kulture pa do kreditnih kurseva koji se priznaju pri upisu na visoku skolu. To znaci, da ova zemlja nije nasilnicka, da ne namece samo svoje vec postuje i nase. A sta mi radimo? Mi hocemo svoj jezik da zaboravimo. Mi, svakako, treba da znamo jezik zemlje u kojoj zivimo. To je neminovnost. To je znak nase kulture i sposobnosti, narocito kada se susretnemo sa novim sunarodnicima, da im znamo, na njihovom jeziku, reci ko smo i sta smo, i sta hocemo.

  Zivljenjem u dijaspori postepeno se odrodjavamo od svog jezika. Zasto? Najvise zato sto mi, roditelji i ucitelji, nismo svjesni znacaja i vrijednosti svoga jezika. Sto u svojim kucama ne govorimo srpski: zbog mjesovitih brakova, i neke lazne tolerancije da se ne zamjerimo bracnom drugu. Ali i iz komfora. Lakse nam je sjediti pored TV i nakon bombardovanja rijecima iz te kutije, po inerciji, ubijene volje i bez truda., nastaviti svoj razgovor na engleskom.

  Postoji dosta prigovora kako se u nasoj crkvi koristi sve vise engleski. Vi, opet, tvrdite, kako bi trebalo upotrebljavati engleski radi djece i omladine koja ne znaju srpski. Argumenti i jedne i druge strane imaju svoju tezinu. Mogu vam samo odgovoriti da nam, u smislu gore recene pouke svetog Simeona, preostaje da preispitamo sebe: ciji smo to mi narod? Zasto smo ovdje i kolika nam je odgovornost pred Bogom i pred istorijom za ocuvanje svoga naroda.

  Sam prigovor da djeca nece da dodju na bogosluzenja jer ne razumiju nije u potpunosti tacan. Evo zasto. Bogosluzenje, sveta Liturgija, traje jedan sat, i svake nedjelje je, manje vise, isto. Pa zar neko ko je iole pametan ne moze da se uzivi u bogosluzbeni tekst tog jednog sata? Nasi stari, i vi ste svjedoci, dolazili su na bogosluzenja koja su bila iskljucivo na crkvenoslovenskom, pa nisu pravili pitanje razumijevanja ili nerazumijevanja. (Rimokatolici su posle 6. Koncila presli sa latinskog na nacionalne jezike, pa su sada u dilemi da li da se ponovo vrate latinskom, jer je opala religioznost kod mnogih. Kazu: "Misticizam koji Istocna Crkva zadrzava, odrzava vjeru u narodu"). Vladika Nikolaj kaze: Carstvo nebesko se ne osvaja jezikom vec srcem, srce je riznica blaga kojim se nebo kupuje" (Ohridski prolog, Beseda za 4. januar)

  Dakle, ako je nase srce privrzeno Bogu, molitvi, razumjecemo mi sve jezike, kao Sv. Apostoli o Pedesetnici. Bogosluzenje na engleskom jeziku je lakse za one kojima nije stalo da nesto vise nauce, a kojima nacionalna osjecanja slabe. A tvrdim odgovorno da mnogi od vas, djeca narocito, ne znaju terminologiju bogosluzbenog engleskog jezika, isto kao sto mnogi ne znaju terminologiju bogosluzbenog srpskog jezika. Za prvi primjer navescu samo rijec Bogorodica, neka mi je neko kaze na engleskom, a i ako je prevedete nikada je necete upotrebiti. Na srpskom, opet, rijec jedinosusan, triipostasan, je tesko razumjeti mada je originalna srpska rijec.

  Ako bi jezik bio najpresudniji za zivot u Crkvi, onda bi crkve - Americka, a i sve nase parohije po Americi, koje manje vise upotrebljavaju iskljucivo engleski - bile prepune djece. A nazalost nije tako. Tamo gdje se nacionalni duh gubi i vjera slabi.

  Grci, koji su brojniji od nas, koji uglavnom rade po restoranima i trgovinama i engleski im je svakodnevna, nasusna potreba, gotovo u svim hramovima upotrebljavaju svoj, grcki jezik. To je slucaj i sa Arapima, Koptima, pa su im crkve svejedno punije od nasih. A imaju i oni svoju djecu rodjenu ovdje, iz nekoliko generacija. A sta tek reci za Jevreje, koji gotovo 2000 godina nisu imali svoju drzavu, a i sada su rasuti svuda po svijetu, pa ipak u sinagogama iskljucivo govore aramejski-jevrejski, a i u kucama znaju i govore svoj jezik? Jezik je, ponovicu, dusa jednog naroda. Poslije izgubljenog jezika nema naroda.

  Najposlije mi smo pastiri svoga stada, poslati da cuvamo svoj narod. I ne samo da ga cuvamo vec i da cuvajuci svoju vjeru, jezik i obicaje, posvjedocimo drugima bogatstvo svoje kulture.

  Da ne bi neko, na kraju, pomislio da sam govorio protiv drugog jezika - engleskog- podseticu na narodnu mudrost koja kaze: koliko jezika znas toliko ljudi vrijedis. Upotrebu engleskog jezika diktiraju uslovi u kojima zivimo: to u normalnim granicama svi cinimo, i to nije sporno. Tragicno je i pogubno, medjutim, ako se borimo za tudje a svoje zaboravimo. A jos je tragicnije ako svoj jezik zaboravimo a tudji ne naucimo. A bojim se da toga ima, i da se branimo svojim slabostima i skrecemo paznju sa nasih propusta.

  Posljednja stradanja i nesrece srpskog naroda nanijele su novi talas izbjeglica i prognanika. Zar mislite da i njima ne treba da cuju svoju rijec? Zar im treba pored kuce, zemlje, i grobova oduzeti i njihovu rijec? Posebno kada su medju svojima. Sta ce biti sa njima, ako u svome narodu i u svojoj crkvi ne cuju svoju, srpsku rijec? Bice, svakako, jos jednom prognani, ovoga puta od svoga naroda. Pomozite im da lakse muku i bol prebole, da nadju nesto od onoga sto su izgubili u svojoj Otadzbini: bratsku ljubav i lijepu rijec.

U Vindzoru, na poklade,1. marta 1998.,

Episkop Georgije